Između dva glumačka krika

Vijest o smrti kazališnoga, televizijskog i filmskog glumca Borisa Pavlenića u domaćim je medijima zabilježena tek kratko, suhoparno i uz šturo navođenje osnovnih biografsko-profesionalnih  podataka. Spominjalo se da je Pavlenić rođen 1937. u Kaštelu Starom, da je uz završenu zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti na Plesnoj akademiji Chigiana u Sieni studirao suvremeni ples, a otud je korijene vukla i njegova ljubav prema pjevanju te da je čitav svoj radni i umjetnički vijek, od 1962. do umirovljenja, proveo u matičnom kazalištu Komedija, gdje je kao glumac i pjevač ključno obilježio repertoar mjuzikla.

Boris Pavlenić (1937–2018)

Njegovo djelovanje na kazališnim daskama presudno su markirale upravo dvije uloge iz antologijskog mjuzikla Jalta, Jalta Milana Grgića i Alfija Kabilja, najprije rola ruskog sobara Griše, a potom ona ruskog generala, koju je tumačio i u posljednjoj postavi mjuzikla iz 2010, u režiji Vlade Štefančića. No navedeni škrti podaci ni približno ne opisuju raspon djelovanja i interesa Borisa Pavlenića, pjevača zvonka i iznimno kultivirana glasa čija se izvedba pjesme Cvijetu moj ljuveni u Fotez–Stražičićevoj adaptaciji Dunda Maroja iz 1972. može poslušati na YouTubeu. Pjevao je Pavlenjak i u vokalnom kvintetu Hrvoja Hegedušića, pjevao i kazivao poeziju Enesa Kiševića na albumu Sonata od sna iz 2002, uz Sandru Bagarić i Darka Domitrovića (naslov ovog nekrologa proširena je inačica naslova Kiševićeve pjesme Između dva krika s tog albuma), a na albumu Zlatna kolekcija iz 2012. s Višnjom Korbar otpjevao je pjesmu Rođena vu Krapini. Bio je Pavlenić i suutemeljitelj današnjeg Satiričkog kazališta Kerempuh, glumio je na pozornicama u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Virovitici, pamte se njegove uloge od one Kralja francuskog u Shakespeareovoj komediji Sve je dobro što se dobro svrši do role Šimuna Drmečića u Gubec-begu, a s legendarnim Teatrom u gostima pod ravnanjem Relje Bašića proputovao je čitavu Hrvatsku.

Borisa Pavlenić iskazao se i kao zabavljač na malom ekranu, a nekako se olako prelazi preko njegovih filmskih (Pravo stanje stvari, Fergismajniht Jakova Sedlara iz 1996) i televizijskih rola (TV-drama Reakcionari Vlade Štefančića iz 1975, serija Nepokoreni grad). Kao filmski glumac Pavlenić je debitirao u danas gotovo zaboravljenoj modernističkoj doku-drami Pravo stanje stvari redatelja Vladana Slijepčevića iz 1964, ostvarenju koje je u vrijeme premijere bilo prilično zapaženo. Djelo nagrađeno Srebrnom arenom za režiju te nagradama za najbolju fotografiju (Tomislav Pinter) i scenografiju (Željko Senečić) realizirano je pod utjecajima novog vala i cinéma véritéa, a najavilo je fazu izraženog autorskog filma u domaćoj kinematografiji, koja će uslijediti u drugoj polovini 60-ih.